Nakon što je haško sudsko vijeće pod predsjedanjem nizozemskog suca Alphonsa Orieja u prvostupanjskoj osuđujućoj presudi Ratku Mladiću izostavilo Slobodana Miloševića i druge pripadnike vojno-političkog vrha države Srbije u kontekstu udruženog zločinačkog pothvata, čiji je cilj bilo stvaranje etnički čistog srpskog teritorija na području Bosne i Hercegovine, ostalo je još haško suđenje Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću Frenkiju, šefovima Resora državne bezbjednosti Srbije u prvoj polovici devedesetih godina, kao posljednja šansa da se sudski utvrdi aktivna i izravna povezanost vodećih ljudi Miloševićevog režima i službenog Beograda s etnički motiviranim ratnim zločinima u Bosni i Hercegovini.

Slučaj Stanišića i Simatovića vrlo je neobičan i općenito dosta govori o Haškom sudu, a sad je, eto, postao i jedan od najvažnijih procesa vođenih na UN-ovom ad hoc tribunalu za ratne zločine počinjene u postjugoslavenskim ratovima. Haški sud podigao je optužnicu protiv dvojice ključnih ljudi srpske civilne tajne službe 2003. godine, suđenje je počelo 2009., prvostupanjska oslobađajuća presuda izrečena im je 2013., da bi Žalbeno vijeće u prosincu 2015. – prvi put otkad postoji Tribunal – naložilo ponovno suđenje, koje je počelo u lipnju ove godine pred Mehanizmom za međunarodne krivične sudove, što je institucija koja će nastaviti i dovršiti preostale sudske poslove Haškog suda i čuvati dokumentaciju o istragama i suđenjima.

Prisilno i trajno uklanjanje većine nesrba

Optuženi su za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu, čiji je cilj bilo „prisilno i trajno uklanjanje većine nesrba, prvenstveno Hrvata, bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, s velikih dijelova teritorija Hrvatske i BiH, putem činjenja krivičnih djela progona, ubojstva, deportacije i prisilnog premještanja“. Pored njih dvojice, sudionici zločinačkog pothvata bili su, prema optužnici, Slobodan Milošević i mnogobrojni pripadnici političkog, vojnog i obavještajnog vrha Srbije u razdoblju od 1991. do 1995. godine.

Milošević je, naročito 1991. i 1992., više vjerovao Resoru državne bezbjednosti, to jest Stanišiću i Simatoviću, nego sigurnosnoj službi Jugoslavenske narodne armije, to jest generalu Aleksandru Vasiljeviću, pa je RDB bio prva i glavna poluga Beograda u organiziranju, obučavanju i naoružavanju srpskih pobunjenika u Hrvatskoj te u formiranju, financiranju i vođenju paravojnih i tajnih jedinica koje su činile zločine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Među tim jedinicama najvažnija je Srpska dobrovoljačka garda ili „Tigrovi“, pod komandom Željka Ražnatovića Arkana, te „Crvene beretke“, kasnije Jedinica za specijalne operacije, na čelu s Miloradom Lukovićem Legijom. Te jedinice zločinački su djelovale i u Hrvatskoj i BiH, a slušale su isključivo naloge koji su stizali iz Beograda i koje je uglavnom prenosio Simatović.

Rečeni tandem Miloševićevih obavještajaca bio je prvostupanjski oslobođen odlukom sudskog vijeća pod predsjedanjem Alphonsa Orieja, istog onog Orieja koji je 2004. godine bio na čelu haškog vijeća koje je osudilo Milana Babića, jednog od vođa srpske pobune u Hrvatskoj: utvrđeno je da je Babić, kao i Milan Martić, sudjelovao u udruženom zločinačkom pothvatu na području tzv. Republike Srpske Krajine, da je na čelu zločinačkog udruženja bio Slobodan Milošević, a da su istaknuti sudionici bili i Jovica Stanišić i Franko Simatović.

Devet godina kasnije, Orie – uz suprotno mišljenje sutkinje Picard – oslobađa potonju dvojicu s obrazloženjem da nije dokazano da su planirali ili naredili zločine te da im nije dokazana zločinačka namjera, odnosno da im nije dokazano da je njihovo nesumnjivo pomaganje i podržavanje jedinica uključenih u prekogranične ratne zločine bilo konkretno usmjereno na počinjenje tih zločina.

Ponavljanje suđenja

Žalbeno vijeće – uz suprotno ili djelomično suprotno mišljenje dvojice od petero sudaca – naložilo je 2015. ponavljanje suđenja Stanišiću i Simatoviću. Pritom je novo prvostupanjsko sudsko vijeće dobilo prilično jasne upute više instance u pogledu Oriejevog glavnog oslobađajućeg razloga: treba napustiti iznenada uvedeni standard „konkretne usmjerenosti“ i vratiti se stavu da podržavanje i pomaganje zločina protiv čovječnosti ne zahtijeva usmjerenost na počinjenje konkretnog zločina. Ovakav nalog ne bi trebao ostaviti mnogo prostora za oslobađanje Stanišića i Simatovića, ali Haag nas je dosad previše puta iznenadio da bi se išta moglo očekivati s većim stupnjem sigurnosti. Kako god, ishod će se znati za otprilike godinu dana.

Osuđujuća presuda u ovom slučaju konačno bi povezala samo srce Miloševićevog režima, a to je bio Resor državne bezbjednosti, sa zločinima srpskih trupa u Bosni i Hercegovini, to jest približila bi hašku pravdu istini o ratnim događajima u BiH, što opet ne znači da bi i to privelo vlast u Beogradu početku suočavanja sa zloćudnom ulogom srpskog režima u ratovima devedesetih.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Izvor

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here