Kako se približava izricanje pravomoćne presude Jadranku Prliću i ostalima zbog zločina nad Bošnjacima u ratu u Bosni i Hercegovini, Hrvatska je “na iglama” zbog za nju spornog dijela optužnice za “udruženi zločinački pothvat” (UZP), za koji je “šestorka” nepravomoćno osuđena i u kojemu su, prema optužnici, sudjelovali zajedno s Franjom Tuđmanom, Gojkom Šuškom i generalom Jankom Bobetkom.

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović ranije je izjavila da bi potvrdom UZP-a haški tribunal samog sebe diskreditirao, da takva presuda ne bi pridonijela pomirenju na ovim prostorima te da sud nije tu da mijenja povijest.

Eugen Jakovčić iz Centra za suočavanje s prošlošću Documenta podsjeća da je prvostupanjskom presudom “šestorka” osuđena na temelju UZP-a kao specifičnog oblika individualne kaznene odgovornosti za sudjelovanje u podjarmljivanju Bošnjaka i drugih nehrvata koji su živjeli na dijelovima teritorija Bosne i Hercegovine za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni (HZHB), a kasnije samoproglašenoj Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni (HRHB) kako bi ih s tih prostora protjerali i uspostavili hrvatski teritorij u granicama Banovine Hrvatske.

Temelj za postupke kojih neće biti 

Ta presuda također opisuje kronologiju nastanka i razvoja projekta HRHB i sredstva njegovog ostvarivanja, koja su, prema prvostupanjskom vijeću, bili i zločini.

“Uz nepravomoćno osuđenu šestorku, kao sudionici UZP-a navode se i Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko. Važno je istaknuti da njihovo navođenje u prvostupanjskoj presudi u ovom kontekstu ne znači da su oni proglašeni krivima za bilo kakav zločin, kao i da spominjanje njihove uloge u udruženom zločinačkom poduhvatu ni na koji način ne predstavlja nalaz o odgovornosti Republike Hrvatske”, kaže Jakovčić.

Jakovčić: Otpori suočavanju s naslijeđem

Ističući da je sud u slučaju političkog i vojnog vrha HRHB utvrdio počinjenje brojnih zločina nad Bošnjacima, upozorava da u Hrvatskoj postoje otpori suočavanju s naslijeđem rata u Bosni i Hercegovini.

“Postoji značajan kontinuitet političkih, vojnih i obavještajnih elita koje su izravno sudjelovale u ratovima devedesetih i sa zabrinutošću prate ishod sudskih postupaka. S druge strane, u dijelovima društva postoji strah da bi priznavanje patnje drugih umanjilo značaj vlastitog stradalništva.”

Ističe da je u prvostupanjskoj presudi nedvojbeno utvrđeno da je HRHB nastala na zločinima protiv muslimana te vjeruje da će to ostati i u konačnoj presudi.

“Puno svjedoka na haškom tribunalu svjedočilo je upravo u prilog toj činjenici, da su prošli sve ovo o čemu se govori. I vrlo je važno naglasiti da sam politički projekt Herceg-Bosne nije krimen sam po sebi – on je krimen kad ga se pokušalo ostvariti kroz sve ove zločine i ova kaznena djela.”

Podsjeća da je predsjednik Tribunala u negativnom odgovoru Hrvatskoj za status prijateljice suda naglasio da navođenje Tuđmana, Šuška i Bobetka ne znači da su oni proglašeni krivima za bilo koji zločin te da spominjanje njihove uloge ne predstavlja nalaz odgovornosti Republike Hrvatske.

Njihova se kaznena odgovornost, kaže, može utvrđivati jedino novim kaznenim postupcima, do kojih ne može doći.

“Ova bi odluka, ako ovakva ostane u konačnoj presudi, da su oni živi, mogla biti dobar temelj za pokretanje novog kaznenog postupka u kojem se te stvari njima na temelju individualne kaznene odgovornosti moraju dokazati”, kaže Jakovčić.

Odnos između Bosne i Hercegovine i Hrvatske tijekom zajedničkog obrambenog rata analitičar Davor Gjenero naziva nesretnom situacijom, ali ga nije moguće svesti na taj zločinački pothvat.

Gjenero: ‘Ne može država odgovarati za ponašanje građana’

“U jednom razdoblju sukob je imao karakteristiku međunarodnog sukoba i činjenica je da su na ovaj ili onaj način hrvatske trupe bile u Bosni i Hercegovini i sudjelovale u počinjenju ratnih zločina, da su sve strane u sukobu u jednom trenutku prihvatile načelo čišćenja teritorija. Međutim, to ‘hvatanje na udicu’ Miloševićevog režima, srećom, nije trajalo tokom cijelog rata u Bosni i Hercegovini i daleko su važnija i duža razdoblja suradnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koja je na kraju bila i formalizirana savezništvom definiranim Splitskim sporazumom i činjenicom da su se operacije oslobađanja teritorija Bosne i Hercegovine i Hrvatske odvijale sinkronizirano, da je u toku ‘Oluje’ Armija Bosne i Hercegovine djelovala na teritoriju Hrvatske, a Hrvatska vojska na teritoriju Bosne, ali ne kao oblik međunarodnog sukoba nego zajedničkog oslobađanja svojih teritorija”, kaže Gjenero.

U Hrvatskoj, kaže, nitko ne očekuje oslobađajuću presudu za zločine. A ako UZP, na koji je Hrvatska fokusirana, bude konstatiran, za nju se, kaže, neposredno ništa posebno neće dogoditi jer to sudište prije svega utvrđuje individualnu odgovornost:

“Hrvatska nikad oficijelno svoje snage nije uputila preko granice Bosne i Hercegovine i ne može hrvatska država odgovarati zbog neodgovornog ponašanja njenih građana, čak i onih koji su obnašali najviše državne funkcije.”

Uloga Tuđmana, Šuška i Bobetka, kaže, individualna je i Hrvatska se s time ne može poistovjećivati jer ne postoji saborska odluka o upućivanju vojske preko granice ili proceduralna odluka koja bi “pokrivala” tu politiku, koja je, ističe, bila pogrešna.

No, ako bude potvrđeno da je hrvatska vlast sudjelovala u zločinačkom pothvatu u Bosni i Hercegovini, to ne bi bilo ugodno, ali je potrebna svijest da Hrvatska ima taj tip odgovornosti i da se, bez obzira na presudu, prema Bosni i Hercegovini treba ponašati korektno.

‘Prema Bosni i Hercegovini ponašati se pristojno i skrušeno’

“Prema Bosni i Hercegovini Hrvatska se mora ponašati pristojno i skrušeno, Hrvatska se ne smije ponašati prema Bosni i Hercegovini ni približno onako kako to čini g. [Aleksandar] Vučić sa svojim režimom. Hrvatska mora pomagati Bosni i Hercegovini, odnositi se prema njoj kao prema suverenoj, samostalnoj državi i hrvatska politika mora naučiti razlikovati politiku prema Bosni i Hercegovini kao susjednoj državi i politiku zaštite Hrvata u Bosni i Hercegovini kao ustavne kategorije – nije moguće politiku prema Bosni i Hercegovini voditi isključivo iz fokusa politike zaštite hrvatske nacionalne zajednice u Bosni i Hercegovini”, zaključuje Gjenero.

Mišljenja da je Hrvatska kroz projekt HZHB, odnosno kasnije HRHB i ulogu hrvatskog vodstva počinila agresiju na Bosnu i Hercegovinu povjesničar Ante Nazor smatra neprimjerenim.

Ističe da je HZHB nastala kao reakcija na odluke Srba u Bosni i Hercegovini u razdoblju neizvjesnosti i nemogućnosti da bh. vlast zaštiti Hrvate od srpske agresije, dok je HRHB proglašena sukladno planovima međunarodne zajednice nakon što su počeli hrvatsko-bošnjački sukobi.

Navodi, među ostalim, i da je Hrvatska pomagala u naoružavanju i obuci Armije BiH te da je čak i tijekom sukoba zbrinjavala izbjeglice iz Bosne i Hercegovine bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost.

“Činjenica je, koju prvostupanjska presuda šestorici Hrvata za događaje u Bosni i Hercegovini ’90-ih nepravedno ignorira, da je Hrvatska podržala i priznala neovisnost Bosne i Hercegovine, odnosno da bez Hrvatske i Hrvata ne bi bilo nastanka ni opstanka današnje Bosne i Hercegovine. Nepravedno je i licemjerno onoga tko je vojno i humanitarno pomogao državi i narodu (Bošnjacima-muslimanima), onoga koga su predsjednik i vojni zapovjednici tog naroda pozvali u pomoć, optužiti, a kamoli osuditi za “udruženi zločinački pothvat” ili agresiju na tu državu, koju je zapravo spasio”, smatra Nazor.

Nazor: Opstanak, ne agresija

Nazor navodi niz razloga zbog kojih se, smatra, ne može govoriti o agresiji Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. Tako kaže da je hrvatska politika dosljedno bila za poštivanje republičkih granica te da je glasovanje Hrvata za neovisnost Bosne i Hercegovine na referendumu, na preporuku Tuđmana, bilo presudno, a da je Hrvatska priznala Bosnu i Hercegovinu kao neovisnu državu odmah nakon što su to učinile članice Europske zajednice, što, ističe, Srbija nije učinila do kraja rata.

Hrvatske su postrojbe, navodi, zajedno s Armijom RBiH sudjelovale u obrani i oslobađanju teritorija Bosne i Hercegovine, a analiza snage i brojnosti dragovoljaca i postrojbi iz Hrvatske, kaže, pokazuje da je njihova zadaća bila primarno obrambena – omogućiti opstanak hrvatskoga naroda na prostoru na kojemu je živio, odnosno da su te snage mogle poslužiti samo za “krpanje” linije sukoba, nikako i za agresiju.

“Snage HV-a u Bosni i Hercegovini uglavnom su bile angažirane protiv srpskih snaga, na temelju sporazuma između hrvatskog i bošnjačko-muslimanskog vodstva, radi sprječavanja srpskih napada iz Bosne i Hercegovine na Hrvatsku i zaštite Hrvata od srpske agresije, a tek potom i radi pomoći hrvatskim snagama u Bosni i Hercegovini u obrani od napada Armije BiH”, kaže Nazor.

Hrvatsko je vodstvo, ističe, prihvatilo sve prijedloge međunarodne zajednice o rješenju sukoba i unutarnjem uređenju Bosne i Hercegovine, a Republika Hrvatska zalagala se za suverenu i cjelovitu Bosnu i Hercegovinu.

Posebice je, smatra, nepravedna i apsurdna optužba da je cilj stvaranja hrvatskoga entiteta bio njegovo pripajanje Hrvatskoj ili tijesna povezanost s njom, s obzirom na to da je to hrvatskom narodu u jednom dijelu Bosne i Hercegovine (Federaciji BiH), kaže, omogućeno Vašingtonskim sporazumima.

Jakovina: ‘Dvojaka namjera uspostavljanja HRHB’

Svaki zločin, ističe, treba osuditi i počinitelje kazniti. No, navodi da su zločini nad Hrvatima, protjerivanja i stotine bošnjačkih logora uglavnom prešućeni ili umanjivani te nisu privukli veliku pozornost politike, medija i tribunala iako nisu bili ništa manje brojniji i rasprostranjeniji.

Povjesničar Tvrtko Jakovina smatra da je namjera uspostavljanja HRHB i uloga hrvatskog vodstva u tome bila dvojaka.

“S jedne strane, ona je u trenutku raspada institucija Bosne i Hercegovine i ulaska u međunacionalni sukob trebala pokušati sačuvati krajeve koji su bili naseljeni pretežno Hrvatima, a onda je u jednom trenutku to postao način ili poluga pomoću koje ste mogli u slučaju kada su granice fluidne, kada je moguće da se stvaraju novi entiteti, napraviti prostor koji bi mogao biti vjerojatno dio nekakvih novih ili drukčije formiranih”, kaže Jakovina.

Smatra da je Bosna i Hercegovina u Hrvatskoj premalo prisutna na način na koji bi trebala biti, odnosno previše na pogrešan način – postoji osjećaj loše savjesti i loše obavljenog posla, a hrvatska uloga, pa i uloga vojske, mogla je biti sretnija jer je postojala i ideja o zaštiti i korist za obranu vlastitog teritorija.

“Tako da Bosna ili bosanski teritorij nije samo pitanje agresije nego je pitanje obrane. Konačno, jednim dijelom bosanskohercegovački i hrvatski političari tu kooperiraju i u kasnijim fazama – Alija Izetbegović i Tuđman dogovaraju se o ulasku Hrvatske vojske.”

Koalicije Hrvata i Bošnjaka bile su raznolike, pa su na sjeveru Bosne i Hercegovine ostali trajno u savezu, no negdje su najgore bitke bile upravo između njih.

Epizode za lošu savjest

“Tu je Hrvatska izgubila status žrtve jer je ta politika prema Bosni i Hercegovini bila nejasna, nedefinirana, problematična, nepodržana od svih Hrvata, tu ste imali razliku između hercegovačkih Hrvata i bosanskih Hrvata.”

Zbog svega smatra da bi bilo bizarno govoriti o agresiji te bi bilo nezgodno ako bi Hrvatska ispala agresor – podsjeća da takvo nešto nije dokazano ni u optužnici protiv Ratka Mladića i drugim vezanim za Srbiju.

“Međutim, čini mi se da je hrvatska politika ’90-ih godina prema Bosni i Hercegovini ostavila toliko neugodan dojam u Hrvatskoj ili toliko loš osjećaj, koji je, nažalost, vidljiv iz našeg nepostojanja politike prema Bosni i Hercegovini, zbog vrlo traumatičnog iskustva iz ’90-ih, koji je po mnogočemu bio katastrofalan”, navodi Jakovina.

Rat u Bosni i Hercegovini, zaključuje, počeo je i kao rat Hrvata i Bošnjaka na jednoj strani, ali i završio kao rat ta dva naroda na istoj strani.

“Mislim da bi to trebala biti početna i završna definicija gledanja na ono što se u Bosni i Hercegovini događalo – između toga su se dogodile epizode koje su onda odredile tu hrvatsku lošu savjest prema Bosni i Hercegovini.”

Izvor: Al Jazeera

Izvor

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here