Ponekad je, naročito čovjeku koji se kroz život kreće po zastarjelim mapama stvarnosti, čovjeku koji odbija prihvatiti zakon vrlog novog post-etičkog svijeta, teško da svari zjap koji stoji između etičkog i političkog. Ne kažem razumije, nego svari, jer se ne radi o onome što izmiče mišljenju, nego onome što izaziva mučninu. Razumijem, baš zato mi je muka.

Onda kada su – kao na primjer u Bosni i Hercegovini, ili u odnosima BiH i Srbije – političke prakse negacija etičkog na koje smo naučeni, javlja se rezignacija. Ona, rezignacija, vodi u nihilizam, a on, opet, često vodi u nasilje. Taj trenutak: kada neko zaključi da je nasilje jedini način da se povrati ono što on smatra etičkom ravnotežom odveć je lako protumačiti kao trenutak neuspjeha takozvane demokratske politike i ideologije koja je prati, politike koja o sebi voli misliti kao o onoj koja komnpromis pretpostavlja sukobu. Upravo je suprotno: nasilje je često željeni rezultat. Onda kada se nemoćni odluče na „etičko nasilje“, oni gube etički legitimitet: to je konačna pobjeda moćnih.  

Jer moći nije dovoljan monopol na legalnu upotrebu nasilja (nekada je taj monopol imala država, danas ga ima sam kapital). Moć je tako moćna zato što je uspostavila i monopol na legitimnu upotrebu nasilja.

Haške presude, naročito ona koja kaže kako je Srbija kriva jer nije spriječila genocid u Srebrenici znače svojevrsnu etičku osudu Srbije. Istovremeno, Hag nije presudio da je to nasilje bilo nelegalno. Nije, zapravo, presudio da je tog nasilja uopšte bilo. Što je u suprotnosti ne samo sa stvarnošću, nego i sa Dejtonskim sporazumom. U kojem je Srbija (baš kao i Hrvatska) učestvovala zato što je bila strana u sukobu. Rat nije mogao biti zaustavljen bez Srbije, jer bez Srbije ne bi ni počeo.

Nekažnjena agresija

I Srbija i Hrvatska su agresiju na Bosnu i Hercegovinu izvršile nekažnjeno. Zahvaljujući haškim presudama, Aleksandar Vučić danas može govoriti o tome kako je Srbija jedino što stoji između Republike Srpske i njene secesije, može Dejtonom pravdati svoju i Dodikovu Deklaraciju, koja nije drugo nego vremenu i okolnostima prilagođeni Memorandum SANU, može kao dobrosusjedsku i mirotvoračku opisivati politiku koja nije drugo nego nastavak rata drugim sredstvima, politiku koja podrazumijeva da se sada, umjesto da se državne institucije Bosne i Hercegovine bombarduju i osvajaju, one prosto sprječavaju da funkcionišu, pa se, umjesto prakse zgnječiti, raspametiti pa pocijepati Bosnu i Hercegovinu, u projektu Velika Srbija 2.0, ta država održava u stanju paralize, što na kraju opet ima dovesti do njenog raspada.

Ništa u Vučićevom tumačenju uloge Srbije u bosanskohercegovačkoj politici nije istina, ali su te laži legalne, pa još i legitimne, jer one su, je li, njegovo slobodno uvjerenje.

Kao što je, opet zahvaljujući haškim presudama, jučerašnja agresija danas tek moje slobodno uvjerenje.

Hrvatska je, kao što znamo, članica EU. To će, svakako prije Bosne i Hercegovine, postati i Srbija. Budući da se proces pridruženja EU zvanično tumači kao proces prihvatanja i implementacije takozvanih evropskih vrijednosti i evropske „pravne stečevine“, zaključujem da agresija, koja je podrazumijevala genocid, sistematska silovanja i svakovrsne progone, nije u suprotnosti sa evropskim vrijednostima, niti je nekažnjavanje i ne-zabrana ideologije čije su ti zločini bili ne samo praktična posljedica, nego i suština, istina o njoj, u suprotnosti sa evropskom pravnom stečevinom. 

Republika Srpska posljedica rata

Postojanje Republike Srpske je najvažnija politička posljedica bosanskog rata. To što je Republika Srpska repulzivna ne čini je manje postojećom.   

Ništa u prirodi ne traži etičko utemeljenje svoje egzistencije – ni sama priroda nema etičko utemeljenje. Da bi se postojalo, nije potrebno biti postojanja dostojan. Život je kasapljenje, krvarenje, ubijanje, truljenje, neprekidna borba  – kako se, uopšte, toga može biti nedostojan?

Ali kao što u mrtvim prirodama i pejzažima koje svim dostupnim ideološkim alatkama slikaju vjernici Majke Prirode nema lišća koje truli i stvara zemlju koju će kiša pretvoriti u žitko blato, izmet prirode, nema smrada raspadnutih leševa i kostiju koje se bijele na suncu, tih spomenika Prirodnog Zakona, tako i u nacionalnim istorijama nema svih onih zlodjela koja su bila nužna da bi zaživio nacionalni projekat.  

Ako u Bosni i Hercegovini još postoji potencijal da ona postane funkcionalna država, taj potencijal čim prije treba osloboditi zablude da takozvana „etički superiorna pozicija“ nekim čudom može biti politički operacionalizovana. To vrijeme nije tek prošlo. Tog vremena nije ni bilo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Izvor

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here